Svaki četvrti odrasli Hrvat živi s debljinom, a svaki drugi ima prekomjernu tjelesnu masu. Unatoč tome, debljina se u ordinacijama i dalje često tretira tek kao rubna napomena uz nalaz, a ne kao primarna dijagnoza koja zahtijeva liječenje.
O tome kada prekomjerna tjelesna masa prestaje biti samo estetski i postaje ozbiljan zdravstveni problem razgovarali smo s tri stručnjaka iz Poliklinike Aviva – dr. med. Mimom Georgieva, specijalisticom interne medicine i subspecijalisticom kardiologije, dr. med. Draženom Pericom, specijalistom endokrinologije i dijabetologije te Katarinom Robić, magistrom nutricionizma koji su nam, svaki iz svog kuta, dali odgovore na to o kojim se posljedicama debljine premalo ako i uopće govori.
Kad kilogrami postanu zdravstveni problem
“Budimo realni – kad imamo pet kila preko idealne tjelesne mase, to je već problem. Problem za zglobove, za kralježnicu, za krvne žile, za srce, a i za pluća koja se u naporu ne ekspandiraju dovoljno. Čim se nakupi pet kila više visceralne masnoće u abdomenu, mi već imamo problem.”, kaže dr. Mima Georgieva, kardiodijabetologinja koja se problemom debljine sustavno bavi već godinama.
Napominje da nije pitanje hoće li deset, dvadeset ili trideset kilograma viška uzrokovati zdravstvene probleme, nego kada će ih uzrokovati – i kada ćemo ih početi liječiti. Stajalište koje zastupa suvremena medicina je: što prije, to bolje.
Kako definiramo debljinu?
Indeks tjelesne mase (ITM) je godinama bio jedino mjerilo debljine, no danas znamo da on sam nije dovoljan za donošenje zaključka o tome je li osoba “debela”.
“ITM je koristan statistički alat, ali ne prikazuje gdje se masnoća nakuplja niti koliko je aktivna, ne razlikuje masno tkivo od mišićnog niti nam niti nam jasno i detaljno prikazuje metaboličko zdravlje.”, objašnjava Katarina Robić, magistra nutricionizma iz Poliklinike Aviva te dodaje kako nova klasifikacija Europskog društva za proučavanje debljine (EASO), objavljena u časopisu Nature Medicine 2024., predlaže sveobuhvatniji pristup. Debljina se više ne dijagnosticira samo prema ITM-u, nego se u obzir uzima i opseg struka, omjer opsega struka i visine te prisutnosti medicinskih, funkcionalnih ili psiholoških komplikacija.
Zašto tijelo sabotira mršavljenje?
Jedno od najčešćih i najteže prihvatljivih iskustava pacijenata s debljinom jest upravo otpor koji tijelo pruža. Radiš sve što ti je rečeno – jedeš manje, krećeš se više – a rezultati izostaju ili se brzo vraćaju. Za to, naime, postoji jasna fiziološka osnova, objašnjava dr. Dražen Perica, specijalist endokrinologije i dijabetologije.
“Organizam gubitak tjelesne mase ne doživljava nužno kao pozitivan događaj“, kaže dr. Perica. “Evolucijski gledano, tijelo je razvilo obrambene mehanizme protiv gladovanja. Kada osoba počne mršavjeti, dolazi do pada leptina, porasta grelina i smanjenja ukupne energetske potrošnje. Organizam, naime, pokušava ‘braniti’ svoju tjelesnu masu.”
Kod osoba s pretilošću razvoja se takozvana leptinska rezistencija: razina leptina, hormona koji tijelu signalizira sitost je visoka, ali mozak na taj signal više ne reagira adekvatno. S druge strane, čim krenemo mršavjeti, počinje rasti količina grelina, hormona gladi, što objašnjava zašto mnogi pacijenti nakon početnog gubitka kilograma razvijaju izrazito snažan nagon za hranom.
“Relativno često susrećemo bolesnike koji ulažu velik trud u regulaciju tjelesne mase, a rezultat izostaje ili je značajno slabiji od očekivanog”, objašnjava endokrinolog. “Razlozi uključuju inzulinsku rezistenciju, metaboličku adaptaciju nakon ponavljanih restriktivnih dijeta, hormonalne poremećaje poput hipotireoze, kronični stres, loš san i genetsku predispoziciju.”
“Pretilost više ne promatramo kao pitanje karaktera ili nedostatka discipline”, naglašava dr. Perica. “Riječ je o kroničnoj bolesti s kompleksnom neurohormonalnom regulacijom.”
Kardiovaskularni rizici debljine
Kardiovaskularni rizici debljine ne nastaju naglo. Nastaju postupno, godinama, i to velikim dijelom zahvaljujući visceralnom masnom tkivu, onom koje se nakuplja duboko u trbušnoj šupljini, oko organa.
“Masno tkivo nije neutralno”, kaže dr. Georgieva. “Visceralna masnoća producira spojeve koji pospješuju upalu u organizmu. Ta upala izaziva aterosklerozu – lijepljenje masnih naslaga na unutarnju stijenku krvnih žila – izaziva dijabetes i povišeni krvni tlak.”
Do neke razine srce podnosi taj pritisak, no u nekom trenutku popusti pod mikrooštećenjima koja godinama nastaju u stanicama krvnih žila i srčanog mišića.
“U jednom trenutku ta mikrooštećenja prelaze u makrooštećenja – i tada nastaje pravi problem. Jer aterosklerozu, upalu ni promjene u stanicama srca ne znamo popraviti. Možemo jedino usporiti daljnji tijek bolesti.”, upozorava dr. Georgieva.
Multidisciplinarni pristup – jedini pristup koji funkcionira
Iako probleme sagledavaju iz različitih kuteva, sve troje specijalista donosi isti zaključak – debljina se ne može liječiti jednim pristupom.
“Suvremeno liječenje pretilosti zahtijeva dugoročan, individualiziran i multidisciplinaran pristup koji uključuje prehranu, tjelesnu aktivnost, psihološku podršku, a kod dijela bolesnika i farmakološko liječenje usmjereno na mehanizme gladi, sitosti i metaboličke regulacije”, kaže dr. Perica.
Debljina nije problem koji nestaje s kilogramima. To je kronična bolest koja zahtijeva dugotrajno upravljanje – jednako kao dijabetes ili hipertenzija. I jednako kao i te bolesti, liječi se.
