Nema karakterističnih simptoma, ne boli i ne ometa svakodnevno funkcioniranje. Ima ga svaka četvrta osoba, no većina toga nije svjesna. U pitanju je metabolički sindrom, koji se obično otkriva slučajno, najčešće tek kad nastupi neka od bolesti koje uzrokuje.
Metabolički sindrom, stanje koje nosi višestruko povećan rizik od srčanog udara, moždanog udara, dijabetesa tipa 2 i niza drugih kroničnih bolest pogađa oko 30 do 46 posto europske populacije (podaci variraju od zemlje do zemlje). Prevalencija ovog kompleksnog stanja danas je tolika da stručnjaci govore o tihoj pandemiji koja bukti – i čije su dugoročne posljedice sve samo ne “tihe”.
Što je metabolički sindrom?
Metabolički sindrom nije jedna bolest nego skup međusobno povezanih metaboličkih poremećaja koji se javljaju zajedno i zajedno djeluju. Ono što ih veže u jednu cjelinu jest inzulinska rezistencija – stanje u kojem stanice razviju otpornost na inzulin, hormon koji regulira razinu šećera u krvi.
Kad stanice tijela razviju otpornost na inzulin, gušterača to pokušava kompenzirati tako da počinje pojačano lučiti inzulin. To stanje pokreće lančanu reakciju: nakuplja se visceralno masno tkivo, metabolički aktivno tkivo koje otpušta upalne spojeve koji pak oštećuju krvne žile, opterećuju jetru, podižu krvni tlak i trigliceride, snižavaju “dobri” HDL kolesterol. Svaka od navedenih komponenti “pojačava” drugu, a zajedno stvaraju okruženje koje pogoduje razvoju teških kroničnih bolesti.
Kako se postavlja dijagnoza metaboličkog sindroma?
Dijagnoza metaboličkog sindroma postavlja se kad su prisutna tri ili više od sljedećih pet kriterija:
- Abdominalna pretilost: opseg struka veći od 102 cm za muškarce i 88 cm za žene
- Povišeni trigliceridi: < 1,7 mmol/L
- Snižen HDL kolesterol: < 1,03 mmol/L (muškarci) / < 1,29 mmol/L (žene)
- Povišen krvni tlak: ≥ 130/85 mmHg
- Povišena glukoza natašte: ≥ 5,6 mmol/L
Važno je napomenuti da se kriterij smatra ispunjenim i ako osoba već uzima lijek za navedeno stanje – čak i ako su trenutne vrijednosti uredne zahvaljujući terapiji.
Zašto je važan opseg struka?
Pri određivanju metaboličkog rizika, opseg struka ima posebno važnu dijagnostičku vrijednost jer je jedini “vidljivi” element koji može ukazivati na visok metabolički rizik.
Mjerenjem opsega struka ne mjerimo ukupnu tjelesnu masu, nego visceralno masno tkivo. Naime, i osobe normalne tjelesne mase i ITM-om u granicama normale mogu imati povećan opseg struka, a ujedno i visok metabolički rizik. Isto tako, osoba s viškom kilograma, ali tako da su ravnomjerno raspoređeni po čitavom tijelu, može imati manji rizik.
Što je visceralno masno tkivo?
Nije svako masno tkivo u tijelu isto. Potkožno masno tkivo, ono koje se vidi, metabolički je relativno neaktivno. S druge strane, visceralno masno tkivo je smješteno duboko u trbušnoj šupljini, oko jetre, gušterače i crijeva, i nije vidljivo izvana.
Za razliku od potkožnog, visceralno masno tkivo je metabolički aktivno: otpušta upalne spojeve i hormone koji izravno utječu na inzulinsku osjetljivost, krvni tlak i razinu masnoća u krvi. Upravo zbog toga je opseg struka bolji pokazatelj metaboličkog rizika od same tjelesne mase ili indeksa tjelesne mase.
Zašto je metabolički sindrom opasan?
Metabolički sindrom zahvaća gotovo sve organske sustave, a učinci se zbrajaju – svaka komponenta sindroma pojačava oštećenje koje uzrokuje prethodna.
- Srce i krvne žile: prisutnost metaboličkog sindroma trostruko povećava rizik od koronarne bolesti i moždanog udara. Svih pet faktora zajedno ubrzavaju aterosklerozu, oštećuju stijenke krvnih žila i pogoduju nastanku krvnih ugrušaka.
- Jetra: inzulinska rezistencija tjera jetru da nakuplja masti te uzrokuje stanje poznato kao bolest masne jetre ili NAFLD. Bez intervencije može napredovati prema upalnim promjenama i fibrozi.
- Bubrezi: kronična upala i hipertenzija postupno oštećuju stijenke krvnih žila i smanjuju njihovu elastičnost, što opterećuje bubrege i s vremenom može dovesti do kronične bubrežne bolesti.
- Mozak: cerebrovaskularna ateroskleroza i neuroinflamacija povećavaju rizik od kognitivnog pada i demencije.
Rizični faktori
Rizik od metaboličkog sindroma raste s dobi – s oko 7 posto kod mlađih odraslih do više od 40 posto u šestom desetljeću života – a za žene i nastupanjem menopauze.
Estrogen, naime, ima zaštitni učinak na metabolizam i distribuciju masnog tkiva. Kad razina estrogena naglo padne, taj se zaštitni učinak gubi, a rizik od metaboličkog sindroma značajno raste.
Genetska predispozicija i obiteljska anamneza povećavaju rizik, ali ne određuju ishod.
Međutim, metabolički sindrom ima i niz rizičnih faktora na koje možemo utjecati:
- Sjedilački način života i tjelesna neaktivnost.
- Prehrana bogata šećerom, rafiniranim ugljikohidratima i prerađenom hranom.
- Prekomjerna tjelesna masa s abdominalnim nakupljanjem masti.
- Pušenje.
- Kronični stres.
Prevencija metaboličkog sindroma
Metabolički sindrom nije neizlječiv ni nepromijenjiv, na svaku od njegovih pet komponenti može se povoljno utjecati i za to je potrebno tek malo dobre volje.
- Izmjerite opseg struka: Ako je vrijednost iznad graničnih vrijednosti, to je signal za razgovor s liječnikom o kompletnoj metaboličkoj procjeni.
- Promijenite prehranu: Manje šećera i ultra-prerađene hrane, više vlakana, masne ribe i povrća. Protuupalna dijeta izravno utječe na inzulinsku rezistenciju.
- Pokrenute se: Redovita tjelovježba, posebno kombinacija aerobnog treninga i treninga snage, povećava inzulinsku osjetljivost i smanjuje visceralno masno tkivo brže nego što bi se očekivalo samo smanjenjem tjelesne mase.
- Napraviti krvnu sliku: Trigliceridi, HDL kolesterol i glukoza natašte dio su standardnih pretraga – redovito odlazite na sistematski pregled kako biste sva eventualna odstupanja uočili na vrijeme.
- Razgovarajte s liječnikom: Ako su neki od parametara na rubu referentnih vrijednosti, liječnik može procijeniti je li potrebna intervencija i kakva.
