Anksioznost je normalna i korisna emocija, ona nas upozorava na opasnost, motivira na pripremu i drži nas na oprezu. Međutim, kada intenzitet te emocije nije primjeren ozbiljnosti situacije, odnosno kada ne splašnjava kad prijetnja prođe ili se javlja bez opravdanog razloga, tjeskoba prestaje biti zaštitni mehanizam i postaje problem.
Anksiozni poremećaji najčešći su poremećaji mentalnog zdravlja u Europi. Procjenjuje se da svake godine simptome anksioznog poremećaja doživi oko 14 posto odrasle populacije Europske unije, što ih čini češćima od depresije ili nesanice. Unatoč tome, gotovo polovica oboljelih nikad ne potraži stručnu pomoć, a jedan od razloga je stigma koja još uvijek prati probleme mentalnog zdravlja. Drugi, možda važniji, je taj da mnogi jednostavno ne prepoznaju što im se događa.
Simptomi anksioznog poremećaja
Kad većina ljudi zamisli anksioznost, zamišlja napad panike – ubrzan puls, otežano disanje, osjećaj da umiru. No najčešći oblik, generalizirani anksiozni poremećaj (GAP), rijetko izgleda tako dramatično.
GAP se često manifestira kao kronična, difuzna zabrinutost koja skače s teme na temu – posao, zdravlje, obitelj, novac, budućnost. Nije vezana uz jedan konkretan okidač. Jednostavno je tu, stalno, kao buka u pozadini koja ne prestaje.
Uz psihičke simptome GAP gotovo uvijek donosi i tjelesne. Upravo zato se često ne prepoznaje kao problem mentalnog zdravlja – osoba odlazi liječniku zbog kroničnog umora, bolova u leđima ili probavnih smetnji, a anksioznost ostaje neotkrivena.
Psihički simptomi anksioznog poremećaja mogu biti:
- pretjerana zabrinutost koja skače s teme na temu,
- teškoće s koncentracijom,
- osjećaj da se “glava ne isključuje”,
- razdražljivost,
- osjećaj nelagode ili tjeskobe bez jasnog razloga.
Fizički simptomi koji se povezuju s anksioznim poremećajem su:
- nemir i napetost mišića,
- iscrpljenost,
- poteškoće sa spavanjem,
- znojenje i drhtanje,
- ubrzani puls,
- probavne smetnje.
Jedan od najvažnijih, a najmanje poznatih podataka o generalnom anksioznom poremećaju je da su osobe koje ga imaju u pravilu svjesne da “pretjeruju”. Svjesni su da briga o situaciji koju ne mogu kontrolirati nema smisla, ali ne mogu si pomoći – upravo je ta nemogućnost kontrole vlastitih misli jedan od najviše iscrpljujućih aspekata ovog poremećaja.
Zašto postavljanje dijagnoze može biti izazov?
Simptomi anksioznog poremećaja se preklapaju sa simptomima nekih “tjelesnih” bolesti što može zbuniti i pacijenta i liječnika.
- Hipertiroidizam uzrokuje ubrzan puls, znojenje i nervozu – isto kao i anksioznost.
- Sindrom iritabilnog crijeva (IBS) i anksioznost se toliko često javljaju zajedno da istraživači i danas raspravljaju je li jedan uzrok drugog ili oba imaju zajednički biološki korijen.
- PCOS (sindrom policističnih jajnika) mijenja hormonalnu ravnotežu na načine koji povećavaju sklonost za razvoj anksioznosti.
Važno je imati na umu da nema svaka tjelesna tegoba ima psihološku pozadinu, nego da je slika zdravlja često složenija nego što izgleda, i da istovremeno liječenje tjelesnih i psihičkih simptoma daje bolje rezultate od liječenja jednih bez uvida u druge.
Stigma je drugi izazov – i jedan od glavnih razloga zašto toliko ljudi ne potraži pomoć. Znakovito je da istraživanje provedeno 2024. na studentima medicinskih znanosti na nekoliko hrvatskih sveučilišta pokazuje da čak 54.5 posto studenata ima visoke razine anksioznosti. Radi se o populaciji koja se obrazuje upravo u području zdravlja – i koja, unatoč tome, ne traži pomoć češće od ostatka populacije.
Kako prepoznati anksiozni poremećaj kod druge osobe?
Osoba koja boluje od anksioznog poremećaja ne mora izgledati zabrinuto ili nervozno, štoviše, može izgledati sasvim normalno, čak i funkcionalno uspješno. Upravo je zato teško prepoznati anksioznost kod nekoga drugoga, no ipak, postoje obrasci koji mogu biti signal da se netko blizak bori s tjeskobom.
- Izbjegavanje: Osoba koja sustavno izbjegava određene situacije, mjesta, razgovore ili aktivnosti (i za to uvijek ima razuman izgovor) to možda ne radi iz lijenosti ili nezainteresiranosti. Izbjegavanje je jedan od temeljnih mehanizama anksioznog poremećaja – kratkoročno smanjuje nelagodu, dugoročno je pojačava i sužava prostor u kojem osoba može funkcionirati.
- Promjene u socijalnom funkcioniranju: Povlačenje iz društva, odbijanje poziva, sve manji krug situacija u kojima se osoba osjeća ugodno mogu biti znak socijalne anksioznosti, koju je lako zamijeniti s introvertiranošću ili “lošim raspoloženjem”.
- Prekomjerna potreba za uvjeravanjem: Stalno traženje potvrde da je sve u redu, da nešto nije opasno, da su odluke bile ispravne još je jedan obrazac koji se može primijetiti izvana, posebno u bliskim odnosima.
- Fizički simptomi: Česte glavobolje, bolovi u trbuhu, napetost u ramenima, problemi sa spavanjem, a sve bez nekog zdravstvenog uzroka ponekad su jedino što okolina može vidjeti.
Kako procijeniti boriš li se s anksioznošću?
Ozbiljnost stanja mjeri se skalom generaliziranog anksioznog poremećaja GAD-7 – u pitanju je validirani upitnik koji koriste liječnici obiteljske medicine i psiholozi za skrining anksioznosti, a može pomoći i u samoprocjeni.
Sastoji se od sedam pitanja s četiri ista ponuđena odgovora kojima su pridruženi bodovi: nikad (0), nekoliko dana (1), više od pola dana (2) ili gotovo svaki dan (3).
- Osjećate li se nervozno, tjeskobno ili ste “na rubu živaca”?
- Ne možete zaustaviti ili kontrolirati zabrinutost?
- Pretjerano se brinete zbog različitih stvari?
- Imate poteškoće s opuštanjem?
- Toliko ste nemirni da teško možete sjediti mirno?
- Lako se uzrujate ili postanete razdražljivi?
- Osjećate bojazan kao da bi se moglo dogoditi nešto strašno?
Zbroj bodova interpretira se na sljedeći način:
- 0 – 4 minimalna anksioznost,
- 5 – 9 blaga anksioznost,
- 10 – 14 umjerena anksioznost,
- 15 – 21 teška anksioznost.
Važno je napomenuti da rezultat nije dijagnoza – ali zbroj od 10 ili više dobar je razlog za razgovor sa stručnjakom.
Dobra vijest je da anksiozni poremećaji dobro reagiraju na liječenje. Najčešće je to u pitanju kognitivno-bihevioralna terapija čije pozitivno djelovanje podupiru brojna istraživanja, a za umjerene do teže slučajeve tu je farmakoterapija. Kao i što je slučaj i s bilo kojom drugom tjelesnom ili mentalnom poteškoćom – što se ranije počne s liječenjem, to je terapijski put kraći i lakši.
Razlika između situacijske anksioznosti i poremećaja nije uvijek jasna ni oštro povučena. Ali ako zabrinutost traje tjednima, ako ometa svakodnevno funkcioniranje, ako se osjeća kao nešto što se ne može kontrolirati – to je dovoljno dobar razlog za potražiti stručno mišljenje.
