PMOS (PCOS) i debljina: Kako su povezani i što pomaže?

Riječ je o jednom od najčešćih hormonalnih poremećaja kod žena, koji je puno više od ginekološke dijagnoze: zahvaća metabolizam, kožu, utječe na plodnost i mentalno zdravlje, a debljina je jedan od najvažnijih čimbenika koji određuju koliko će biti izražen.

Što je PMOS i koliko je čest?

PMOS (PCOS) pogađa šest do 20 posto žena reproduktivne dobi, ovisno o tome koji se dijagnostički kriteriji koriste, a karakteriziraju ga sljedeća obilježja:

• Poremećaj ovulacije: jajnik ne oslobađa jajnu stanicu redovito, što uzrokuje nepravilan ili izostao menstrualni ciklus.
• Hiperandrogenizam: povišena razina muških spolnih hormona (androgena), koja se očituje kroz akne, pojačanu dlakavost ili prorjeđivanje kose.
• Inzulinska rezistencija: stanice slabije reagiraju na inzulin, hormon koji regulira šećer u krvi, što gušterača kompenzira lučenjem još većih količina inzulina.

Između 38 i 88 posto žena s PMOS-om ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu, ovisno o promatranoj populaciji – no PMOS mogu imati i žene normalne tjelesne mase kod kojih je bolest često teže prepoznatljiva, iako je podloga jednako ozbiljna.

Koja je veza između debljine i PMOS-a?

Nije nužno da debljina uzrokuje PMOS, ali mu značajno pridonosi i pogoršava ga – a vrijedi i obrnuto, PMOS otežava mršavljenje. U srži tog odnosa je inzulinska rezistencija, koja je kod PMOS-a prisutna gotovo neovisno o tjelesnoj težini, a debljina je dodatno pojačava.

Kako inzulinska rezistencija pokreće začarani krug PMOS-a?

Kako stanice postaju otporne na inzulin, tijelo ga luči sve više, a višak inzulina pak tjera jajnike na pojačano stvaranje muških spolnih hormona, što dodatno remeti ovulaciju.

Zašto se masno tkivo kod PMOS-a drugačije raspoređuje?

Debljina kod PMOS-a ima i specifičan obrazac raspodjele – čak i kod mršavijih žena s ovim stanjem, masno tkivo sklono je nakupljati se pretežno oko trbuha i u gornjem dijelu tijela (visceralno salo), što je rizični faktor za kardiovaskularno zdravlje. Uz to, PMOS je povezan s nepovoljnijim profilom masnoća u krvi – manje, gušće LDL čestice i niži HDL kolesterol – a debljina taj rizik dodatno pojačava.

Koje dodatne zdravstvene rizike nosi ta kombinacija?

Kombinacija debljine i PMOS-a povećava i rizik za nealkoholnu masnu bolest jetre – stanje u kojem se mast nakuplja u jetrenim stanicama iako osoba ne pije alkohol u većim količinama. U jednom istraživanju čak 73,3 posto žena s PMOS-om i debljinom imalo je masnu jetru vidljivu na ultrazvuku, naspram niti jedne žene normalne tjelesne mase s PMOS-om u istom istraživanju – razlika koja upućuje na to da je upravo debljina, a ne PMOS sam po sebi, glavni pokretač ovog rizika. Mehanizam je isti kao i kod ostalih metaboličkih posljedica: inzulinska rezistencija tjera masno tkivo da brže otpušta masne kiseline u krv, koje se zatim nakupljaju u jetri.

Dugotrajni izostanak ovulacije kod PMOS-a ima i drugu, manje poznatu posljedicu – sluznica maternice (endometrij) ostaje izložena estrogenu bez uravnoteženja progesteronom, koji se normalno luči nakon ovulacije. Ta dugotrajna, neuravnotežena izloženost estrogenu s vremenom zadeblja sluznicu (endometrijska hiperplazija) i povećava rizik da se u njoj razviju stanične promjene – u rijetkim slučajevima i rak endometrija. Debljina taj rizik dodatno pojačava, jer masno tkivo samo proizvodi dodatni estrogen pretvorbom androgena. Zbog toga se ženama s PMOS-om i debljinom, posebice onima koje dugo nemaju menstruaciju, preporučuje redovito praćenje kod ginekologa. 

Upravo je zato ženama s PMOS-om teže kontrolirati tjelesnu masu, isti trud često donosi sporije i teže vidljive rezultate nego kod žena bez ovog stanja – jer sama bolest kroz iste hormonalne mehanizme otežava mršavljenje.

Kako mršavljenje utječe na ovulaciju?

Gubitak već pet posto tjelesne mase može poboljšati ovulaciju, odgovor na liječenje neplodnosti i inzulinsku osjetljivost te sniziti razinu androgena. 

Naime, gubitak težine povisuje razinu SHBG-a, proteina koji veže spolne hormone u krvi, čime se dio slobodnih, aktivnih androgena “neutralizira”. Riječ nije o preporuci isključivo za liječenje neplodnosti, nego o općoj mjeri za ublažavanje simptoma PMOS-a – klinička istraživanja pokazuju da već gubitak pet do 10 posto početne tjelesne mase može pomoći uspostavi redovitijeg ciklusa i sniženju androgena, bez obzira na to pokušava li žena zatrudnjeti ili ne.

Također, redovita tjelesna aktivnost – kombinacija aerobnog treninga i treninga snage, barem tri puta tjedno – donosi dodatnu korist: postoje naznake da poboljšava menstrualni ciklus i metaboličke pokazatelje neovisno o samom gubitku kilograma, iako je kvaliteta dokaza za taj specifičan učinak još uvijek ograničena.

GLP-1 agonisti i PMOS

GLP-1 agonisti – lijekovi poput semaglutida, izvorno razvijeni za liječenje dijabetesa i debljine – sve se češće koriste i kod žena s PMOS-om, jer istovremeno djeluju na više mehanizama koji su kod ovog stanja poremećeni: inzulinsku rezistenciju, apetit i tjelesnu masu, a vjerojatno i izravno na jajnike. 

• Gubitak težine – u randomiziranom istraživanju žene koje su uz metformin, lijek koji poboljšava osjetljivost stanica na inzulin i standardan je dio terapije PMOS-a, uzimale i semaglutid izgubile su prosječno 6.09 kilograma, naspram 2.25 kilograma kod žena koje su uzimale samo metformin. Ostala istraživanja pokazuju slična vrijednosti – kombinirana terapija dosljedno donosi veći gubitak težine nego metformin sam.
• Menstrualni ciklus – isto istraživanje pokazalo je da se ciklus vratio u redovit ritam kod 72.5 posto žena na kombiniranoj terapiji, naspram 42.3 posto kod samog metformina.
• Izravan učinak na jajnike – receptori za ove lijekove pronađeni su izravno na stanicama jajnika, što otvara mogućnost da djeluju i neovisno o gubitku težine, no za sada je ta teorija potkrijepljena pretežito pretkliničkim istraživanjima.

Ono što GLP-1 terapija (za sada) ne rješava pouzdano

Unatoč gubitku težine i regulaciji ciklusu, veća analiza više studija pokazala je da se ni ukupni testosteron, ni slobodni testosteron, ni indeks slobodnih androgena (FAI), ni DHEAS, ni SHBG – pokazatelji koji zajedno opisuju razinu i aktivnost muških spolnih hormona u krvi – u prosjeku ne mijenjaju značajno u odnosu na metformin. Poboljšanje se dosljedno pojavljuje samo u usporedbi s placebom, ne s aktivnom terapijom – drugim riječima, akne i dlakavost povezani s PMOS-om vjerojatno neće nestati na ovoj terapiji.