Crijeva ne pamte poput mozga, ali zadržavaju tragove prošlih stanja. Novo istraživanje sugerira da takve promjene mogu utjecati na rizik od raka debelog crijeva, ali i da se mogu mijenjati.
O pamćenju našeg tijela raspravlja se u različitim kontekstima. Primjerice, u psihologiji se često spominje da tijelo pamti i ono što naš mozak nastoji zaboraviti, a odnosi se na “neobjašnjive simptome” koje bismo mogli iskusiti pokušavajući potisnuti bolna, traumatična sjećanja. No, dok psihologija govori o tijelu koje pamti kroz živčani sustav i obrasce reakcija, novija biomedicinska istraživanja pozabavila su se biološkom memorijom tkiva, točnije crijeva.
Ova je tema posebice dobila na važnosti zbog činjenice da su stope raka debelog crijeva u porastu, osobito među mlađim odraslim osobama koje inače nemaju povećan rizik obolijevanja. No istraživanja sugeriraju da bi jedan od mogućih čimbenika za razvoj karcinoma moglo biti upravo”pamćenje” crijeva.
Crijeva, drugi mozak?
Nerijetko se spominje da se u našim crijevima nalazi “drugi mozak”. Taj popularni pojam zapravo se odnosi na takozvani enterički živčani sustav, složenu mrežu živčanih stanica smještenih u stijenci crijeva koja može samostalno regulirati probavu, uključujući pokretljivost crijeva, izlučivanje enzima i komunikaciju s imunološkim sustavom.
Iako ovaj sustav djeluje relativno autonomno, istodobno je u stalnoj dvosmjernoj vezi s mozgom – zato stres i razne emocije mogu utjecati na probavu, a promjene u crijevima mogu pak utjecati na raspoloženje.
Što znači da crijeva “pamte”?
No kad se govori o tome da crijeva “pamte”, time se ne misli na pamćenje u psihološkom smislu, već na biološku sposobnost tkiva da zadrži tragove prethodnih stanja. Točnije, riječ je o pojmu poznatom kao epigenetsko pamćenje.
Sluznica crijeva se neprestano obnavlja, njezine stanice se zamjenjuju svakih nekoliko dana. Ipak, te nove stanice ne nastaju “iz početka”, nego iz matičnih stanica koje mogu nositi informacije o ranijim iskustvima, kao što su to bile:
- kronične upale,
- infekcije,
- prehrambene navike,
- izloženost toksinima.
Tako crijeva zadržavaju svojevrsni zapis prošlih iskustava koji, iako nam nije vidljiv, utječe na to kako će tkivo reagirati u budućnosti.
Primjerice, u vašem se tijelu odvija dugotrajna, blaga upala, često bez jasnih simptoma. U tom okruženju stanice crijeva ne reagiraju samo trenutačno, nego se postupno prilagođavaju. Dolazi do promjena u načinu na koji se pojedini geni “uključuju” i “isključuju”, u procesu koji se naziva metilacija. Ako takvo stanje potraje, te promjene mogu ostati zapisane u stanicama i nakon što se upala povuče.
Važnost mikrobioma
U “pamćenju” crijeva važna uloga pripada i crijevnom mikrobiomu; ovaj pojam se odnosi na mikroorganizme u crijevima, njihov genetski materijal, okoliš te njihove funkcionalne aktivnosti. Naime, promjene u sastavu mikrobiote, odnosno u brojnosti i vrstama mikroorganizama, mogu poticati ili održavati blagu upalu te izravno utjecati na ponašanje stanica.
Tako mikrobiom ne samo da odražava stanje organizma, već i sudjeluje u stvaranju tog “biološkog pamćenja”.
Povezanost “pamćenja” crijeva i karcinoma
Nedavno objavljena studija u časopisu Nature pokušala je objasniti zašto je baš upala tako snažno povezana s razvojem raka, osobito u crijevima. U eksperimentu su najprije izazvali upalu sličnu onoj koja se javlja kod kroničnih bolesti, a zatim su pričekali da se tkivo barem naizgled oporavi, no pokazalo se da oporavak nije bio potpun. Iako je crijevo izgledalo zdravo, na dubljoj razini su neke stanice zadržale “trag” prethodne upale. On nije bio vidljiv u samoj DNK, već u načinu na koji se geni koriste, u onome što se naziva epigenom (kemijske oznake na DNK koje ne mijenjaju gene, nego određuju koji će biti aktivni, a koji utišani).
Kada su znanstvenici kasnije uveli dodatni čimbenik povezan s razvojem raka, odnosno mutaciju koja može potaknuti nastanak tumora, razlike su postale očite. Stanice koje su prethodno “iskusile” upalu reagirale su brže i snažnije, lakše su aktivirale gene povezane s rastom tumora i stvarale agresivnije promjene od stanica koje nisu imale takvo iskustvo. Drugim riječima, čini se da upala može ostaviti svojevrsni biološki otisak. On sam po sebi nije dovoljan za razvoj bolesti, ali priprema teren; ako se kasnije pojavi još jedan okidač, rizik se može značajno povećati.
Takav model pomaže objasniti zašto se rak često ne može svesti samo na jedan uzrok. Neki ljudi imaju upale, ali ne razviju bolest, dok drugi obole bez jasnog genetskog razloga. Upravo bi kombinacija prošlih iskustava organizma i kasnijih čimbenika mogla biti ono što u konačnici čini razliku.
Možemo li promijeniti iskustvo crijeva?
Iako ideja da crijeva “pamte” može zvučati zabrinjavajuće, treba istaknuti da te promjene ne moraju biti i trajne. Na njih se može utjecati, ali ne kratkoročno, već dugoročno kroz promjene načina života.
- Zdrava prehrana: Najveći utjecaj ima prehrana. Hrana bogata vlaknima, poput povrća, mahunarki, orašastih plodova i sjemenki, potiče rast korisnih bakterija u crijevima. Time se stvaraju uvjeti koji mogu smanjiti upalu te povoljno djelovati na način na koji se geni “uključuju” i “isključuju”. Sličan učinak imaju i namirnice bogate polifenolima, poput bobičastog voća i raznobojnog povrća.
- Redovita tjelesna aktivnost: Osim što smanjuje upalne procese u organizmu, pokazalo se da redovita tjelovježba može utjecati i na epigenetske mehanizme povezane s metabolizmom i rizikom od kroničnih bolesti.
- Dovoljno sna i ublažavanje stresa: Dugotrajan stres i nedostatak sna povezani su s pojačanom upalom i nepovoljnim promjenama u regulaciji gena, dok kvalitetan san i tehnike upravljanja stresom mogu pomoći u njihovoj normalizaciji.
- Briga o crijevnom mikrobiomu: U “pamćenju” crijeva važna uloga pripada crijevnom mikrobiomu. Njegovo stanje može se narušiti, primjerice, čestom konzumacijom visoko procesuirane hrane, ali i poboljšati uravnoteženom prehranom te, prema potrebi, korištenjem probiotika. Dakle, potrebno je misliti o njegovoj ravnoteži i prilagoditi prehranu.
Važno je znati da se epigenetske promjene ne događaju preko noći. No za razliku od genetskih mutacija, one su barem djelomično reverzibilne. Upravo zato dosljedno i dugoročno pridržavanje zdravih navika može postupno mijenjati ono što je “biološki zapisano” u našem tijelu.
