ALS: Sve što moraš znati o amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi

Kada se mišići ne koriste – a ne mogu se koristiti ako do njih ne dolazi informacija da bi se trebali pomaknuti – oni slabe, atrofiraju i spontano se grče (fascikulacija mišića). ALS, poznat još i kao Lou Gehrigova bolest, na kraju zahvaća sve mišiće koje osoba može kontrolirati (voljni mišići). Oboljeli od ove teške, progresivne bolesti s vremenom gube sposobnost pokretanja ruku, nogu, usta, pa čak i mišića koje koristimo pri disanju, zbog čega će najvjerojatnije u nekom trenutku zatrebati pomoć ventilatora.

Dugo se vremena vjerovalo da ALS utječe samo na mišiće, no danas znamo da ALS utječe i na kognitivne sposobnosti te uzrokuje poteškoće s pamćenjem i donošenjem odluka, a može uzrokovati i promjene u osobnosti, ali i depresiju.

Kod dijela oboljelih javlja se i pseudobulbarni afekt (PBA) – nagli, nekontrolirani napadaji smijeha ili plača koji ne odgovaraju stvarnom emocionalnom stanju osobe. PBA nastaje zbog oštećenja živčanih putova koji mozgu omogućuju da regulira izražavanje emocija, a ne zbog promjene raspoloženja, pa ga je važno razlikovati od depresije. Oboljeli obično sami prepoznaju da je reakcija neprimjerena, ali je ne mogu zaustaviti.

Lou Gehrigova bolest ne utječe na inteligenciju, ne narušava ni vid ni sluh.

Što uzrokuje ALS?

Još uvijek nije otkriveno što uzrokuje ALS, tek kod oko 10 posto oboljelih može se identificirati genetski uzrok. Kod ostalih uzrok nije poznat.

Istraživači nastavljaju proučavati moguće uzroke ALS-a, a većina teorija usredotočena je na složenu interakciju između gena i čimbenika iz okoliša.

Tko obolijeva od ALS-a?

Lou Gehrigova bolest najčešće se dijagnosticira u dobi između 55. i 75. godine, no može se javiti, doduše rijetko, i kod mlađih ljudi. Od ALS-a češće obolijevaju muškarci nego žene.

Za oko 90 do 95 posto slučajeva ALS-a, porijeklo bolesti je nepoznato, odnosno, nitko u obitelji oboljelog nema istu dijagnozu. U pet do 10 posto slučajeva, neko u obitelji ima ALS. U većini slučajeva nasljednog ALS-a, djeca oboljelih imaju 50 posto šanse za nasljeđivanje gena.

Također, vojni veterani imaju veći rizik za razvoj ALS-a, no zašto, nije poznato.

Simptomi ALS-a

ALS se obično javlja polako, a prvi simptomi bolesti obično budu slabost u jednom ili više mišića. U početku može biti zahvaćena samo jedna noga ili ruka.

Ostali simptomi uključuju:

• Trzanje, grčevi ili ukočenost mišića.
• Posrtanje, spoticanje ili poteškoće pri hodanju.
• Poteškoće s podizanjem stvari.
• Poteškoće s korištenjem ruku.
• Slabost u nogama, stopalima ili gležnjevima.

Kako bolest napreduje, oboljeli neće moći stajati ni hodati, imat će problema s kretanjem, govorom i gutanjem.

Način na koji se ALS prvi put pojavljuje ovisi o tome koja skupina motoričkih neurona prva počne odumirati. Liječnici razlikuju tri glavna oblika bolesti prema mjestu prvih simptoma, a taj oblik uvelike utječe na to kako će bolest dalje napredovati.

Respiratorni oblik ALS-a je najrjeđi, ali klinički najteže prepoznatljiv, jer se prvi simptomi ne tiču udova, već dišnih mišića – prije svega ošita (dijafragme). Ošit je glavni mišić koji pokreće disanje, a kod ovog oblika slabi prije nego bolest zahvati ruke ili noge.

Slabost ošita najprije se očituje noću. Tijekom spavanja, posebice u fazi REM sna, pomoćni dišni mišići se opuštaju, pa disanje ovisi gotovo isključivo o ošitu. Kad je on slab, plućna ventilacija noću pada (noćna hipoventilacija), a ugljikov dioksid (CO2) se nakuplja u krvi umjesto da se izdahne. Ta noćna retencija CO2 stoji iza niza simptoma koje bi malo tko na prvu povezao s bolešću motoričkih neurona: jutarnje glavobolje, jer povišeni CO2 širi krvne žile u mozgu, lošu koncentraciju i pretjeranu pospanost tijekom dana, učestalo buđienje noću te nesanicu. Javlja se i ortopneja – osjećaj nedostatka zraka čim osoba legne, jer u tom položaju ošit teže radi protiv trbušnih organa koji ga guraju prema gore. Ovi znakovi često prethode uočljivoj slabosti udova, pa ih je važno prepoznati na vrijeme.

Kako se dijagnosticira ALS?

S obzirom na to da ne postoji specifičan test za dijagnosticiranje ALS-a, postavljanje dijagnoze Lou Gehrigove bolesti temelji se na simptomima i drugim znakovima bolesti koje liječnik uoči, te na nizu testova koji služe za eliminaciju svih drugih opcija poput multiple skleroze, post-polio sindroma, spinalne mišićne atrofije ili određenih zaraznih bolesti.

Neki od testova koje vaš liječnik može naručiti su:

• Laboratorijski testovi krvi i urina.
• Elektrodijagnostički testovi poput elektromiografije (EMNG) i ispitivanja živčane vodljivosti kojima se dijagnosticiraju poremećaji rada živaca, mišića i motornih neurona.
• Magnetska rezonancija.
• Biopsija mišića ili živaca.
• Lumbalna punkcija kojom se vadi cerebrospinalna tekućina (tekućina koja oplahuje leđnu moždinu i mozak).

Liječenje ALS-a

Ne postoji lijek koji zaustavlja ili izlječi ALS. No tvrdnja da terapija služi isključivo za ublažavanje simptoma više nije točna – danas postoje tri odobrena lijeka koja usporavaju samu bolest.

Koji su lijekovi danas dostupni?

• Riluzol – smanjuje otpuštanje glutamata, tvari koja u prekomjernoj količini oštećuje motoričke neurone (ekscitotoksičnost). Produljuje vrijeme do potrebe za mehaničkom ventilacijom i u prosjeku produljuje život za dva do tri mjeseca.
• Edaravon – djeluje kao hvatač slobodnih radikala i neutralizira reaktivne molekule koje oštećuju stanice oksidativnim stresom. Usporava pad tjelesnih funkcija tijekom prve godine liječenja, no ne postoji dokaz da produljuje preživljenje.
• Tofersen – dostupan od 2023. godine, ali samo za oboljele s ALS-om uzrokovanim mutacijom gena SOD1 (otprilike jedan do dva posto svih slučajeva ALS-a, odnosno deset do dvadeset posto nasljednog oblika bolesti). Riječ je o antisens oligonukleotidu koji se veže na poruku (mRNA) mutiranog gena i potiče njezinu razgradnju, čime se smanjuje stvaranje toksičnog proteina. Primjenjuje se izravno u likvor, putem lumbalne punkcije.

Uz ova tri lijeka, terapija i dalje uključuje i lijekove za ublažavanje simptoma – smanjenje umora, grčenja mišića i bolova. Oni ne popravljaju već nastalu štetu na živčanom sustavu, ali olakšavaju svakodnevni život.

Kako izgleda tijek bolesti?

Tijek bolesti je teško predvidjeti. Svaka je osoba različito pogođena – kod nekih se bolest pogorša u svega nekoliko mjeseci, kod drugih napreduje vrlo sporo. Fizikalna, radna i govorna terapija te razna pomagala produljuju mobilnost i mogućnost komunikacije.

Kod većine oboljelih bolest napreduje tri do pet godina, na kraju rezultira invaliditetom i naposljetku smrću. Prema dosadašnjim podacima:

• Oko 20 posto oboljelih živi pet godina od dijagnoze.
• Oko 10 posto preživi deset godina.
• Oko pet posto preživi dvadeset i više godina.

Utječe li dob na prognozu?

Dob u trenutku dijagnoze jedan je od najdosljednije potvrđenih čimbenika koji utječu na tijek bolesti. Velika meta analiza objavljena u časopisu eBioMedicine pokazala je da je starija dob pri dijagnozi neovisan pokazatelj lošije prognoze. Mlađa dob pri dijagnozi statistički korelira sa sporijom progresijom i duljim preživljenjem.

Najupečatljiviji, iako izrazito netipičan, primjer za to je proslavljeni fizičar Stephen Hawking. ALS mu je dijagnosticiran sa svega 21 godinom, a s bolešću je živio dugačkih 55 godina – daleko iznad statističkog prosjeka i za osobe kojima je dijagnoza postavljena u mladosti.

Većina ljudi s ALS-om umire od respiratornog zatajenja. Svi oboljeli su, zbog nepokretljivosti, izloženi i riziku drugih komplikacija:

• dekubitusi (rane od ležanja),
• pothranjenost zbog poteškoća s jelom i gubitka mišićne mase.

Najčešća pitanja o ALS-u

Jesu li trnjenje lijeve ruke i gubitak osjeta rani znakovi ALS-a?

Ne. ALS je bolest motoričkih neurona i ne zahvaća osjetne (senzorne) živce, pa gubitak osjeta, trnjenje ili peckanje nisu njezini simptomi. Ako se trnjenje u ruci ili prstima javlja bez gubitka snage, uzrok je vjerojatno drugdje – najčešće kod uklještenja živca (primjerice sindrom karpalnog tunela ili promjene na vratnoj kralježnici), poremećaja cirkulacije ili anksioznosti. Prvi znak ALS-a uvijek je slabost mišića, dok osjet ostaje uredan.

Kako prepoznati je li u pitanju ALS, išijas ili multipla skleroza?

Ova tri stanja razlikuju se po nekoliko ključnih obilježja. Išijas je posljedica pritiska na živčani korijen u leđima, najčešće zbog hernije diska, a njegov glavni simptom je bol koja se širi od leđa niz jednu nogu, često uz trnjenje ili slabost ograničenu na to područje – bol je gotovo uvijek dominantan simptom. Multipla skleroza obično se javlja između 20. i 50. godine, napada i osjetne i motoričke putove, uz simptome poput poremećaja vida, trnjenja i problema s mokraćnim mjehurom, a tipično se javlja u napadajima (relapsima) nakon kojih se simptomi djelomično ili potpuno povuku. ALS se, s druge strane, najčešće javlja između 55. i 75. godine, isključivo napada motoričke neurone (osjet ostaje uredan), ne uzrokuje bol kao dominantan simptom i napreduje kontinuirano, bez remisija.

Je li kognitivni pad kod ALS-a isto što i staračka demencija?

Ne, iako se oba mogu javiti kod iste osobe, riječ je o različitim procesima. Kod ALS-a kognitivne promjene idu u smjeru frontotemporalne demencije (FTD) – prvo se mijenjaju ponašanje, prosudba i izvršne funkcije (planiranje, organizacija, kontrola impulsa), dok pamćenje dugo ostaje relativno očuvano. Staračka demencija Alzheimerovog tipa obično počinje suprotno – gubitkom pamćenja za nedavne događaje, dok su ponašanje i osobnost u početku manje pogođeni. Do 50 posto oboljelih od ALS-a razvije neki stupanj kognitivnih ili bihevioralnih promjena, ali samo oko 20 posto zadovoljava kriterije za punu dijagnozu demencije.