S obzirom na ogromnu količinu ljudi koja boluje od dijabetesa, danas govorimo ne o visokoj prevalenciji šećerne bolesti nego o pandemiji dijabetesa. Naime, prema podacima iz 2021., od dijabetesa boluje čak 463 milijuna ljudi diljem svijeta, a procjenjuje se da bi taj broj mogao narasti na nevjerojatnih 700 milijuna. 

U Hrvatskoj svaka 11 osoba ima dijabetes, a prema podacima CroDiaba, šećerna je bolest u 2020. registrirana kod 310 212 ljudi, međutim, s obzirom na to da svaka druga osoba nije svjesna da boluje od šećerne bolesti, procjenjuje se da je Hrvata pogođenih dijabetesom zapravo više od 534 tisuće. 

Dijagnoza dijabetesa može biti zastrašujuća, ali rano otkrivanje i liječenje mogu spriječiti komplikacije (na liječenje kojih otpada čak 88 posto troškova liječenja dijabetesa!), a kada se pravilno liječe, dijabetičari mogu živjeti dug i zdrav život - zato je važno naučiti prepoznati simptome dijabetesa na vrijeme.

Vrste dijabetesa i po čemu se razlikuju?

Postoji mnogo različitih tipova dijabetesa, ali većina nedijagnosticiranih slučajeva dijabetesa odnosi se na dijabetes tip 2, koji čini 90 do 95 posto svih slučajeva dijabetesa. 

Jedan od razloga zašto dijabetes tipa 2 kod velikog broja ljudi često ostaje nedijagnosticiran je taj da se hiperglikemija (visoka razina šećera u krvi) razvija postupno i u početnoj fazi često nije dovoljno ozbiljna da bi se prepoznala kao klasični simptom dijabetesa.

Predijabetes ili oslabljena tolerancija glukoze, prethodnik dijabetesa tipa 2, se može razvijati godinama i jednako toliko biti prisutan bez simptoma, a u slučaju da se simptomi i pojave, često budu zanemarivani ili pogrešno tumačeni. 

Za razliku od dijabetesa tipa 2, dijabetes tip 1 je autoimuna bolest u kojoj tijelo pogrešno napada beta stanice gušterače, što u konačnici dovodi do apsolutnog nedostatka inzulina, hormona odgovornog za stimulaciju prijelaza glukoze iz krvi u stanice, gdje se ona koristi kao energija.  

Dok se kod djece simptomi dijabetesa tipa 1 mogu pojaviti iznenada - često je u pitanju nagli gubitak težine, pretjerana žeđ i mokrenje - kod odraslih osoba bolest ne prezentira uvijek klasične simptome, međutim, s vremenom se dijagnoza ipak razjasni. 

Žene kojima je dijagnosticiran gestacijski dijabetes obično nemaju nikakve simptome zbog čega se kod trudnica koje do tada nisu imale dijabetes između 24. i 28. tjedna trudnoće radi OGTT, odnosno oralni test za toleranciju na glukozu, analiza krvi koja se provodi da bi se provjerila osjetljivost tijela trudnice na glukozu.

Kod žena koje imaju faktore rizika kao što su, primjerice, povijest gestacijskog dijabetesa u obitelji, gestacijsku dob, težinu, razinu aktivnosti, prehranu, prethodne trudnoće i pušenje, OGTT se preporučuje i ranije, oko 15. tjedna trudnoće.

Što je to dijabetička ketoacidoza?

Često je slučaj da dijagnozi prethodi dijabetička ketoacidoza, vrlo ozbiljno i po život opasno stanje koje se javlja kod 15 do 70 posto novooboljelih. Češća je i brže se javlja kod djece mlađe od dvije godine, no može se javiti i kod osoba s već dijagnosticiranim dijabetesom, najčešće tijekom akutnog infekta ili u slučaju neredovitog davanja inzulina.

Dijabetička ketoacidoza (DKA) nastaje zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina. U tom slučaju organizam za dobivanje energije ne koristi glukozu (šećer) nego sagorijeva masti, pri čemu se stvaraju ketonska tijela. Dok ketoni kisele organizam (acidoza), on aktivira mehanizme kojima pokušava kiselost vratiti na početne postavke, a jedan od njih je i ubrzano disanje. 

S obzirom na to da ne može ući u stanice, razina glukoze u krvi raste, prelijeva se, umjesto  stanice u mokraću što uzrokuje učestalo i obilno mokrenje te pojačanu žeđ.

Simptomi dijabetesa

Rana dijagnoza i liječenje mogu pomoći usporiti napredovanje bolesti i smanjiti rizik od komplikacija zbog čega je posebno važno biti svjestan simptoma koje dijabetes može uzrokovati. 

Učestalo mokrenje (poliurija)

Učestalo mokrenje obično ide ruku pod ruku s pretjeranom žeđi. 

Kada je šećer u krvi povišen, bubrezi uvlače vodu iz tkiva kako bi razrijedili glukozu da bi se ona mogla izlučiti putem urina. 

Uz to, stanice "guraju" tekućinu u krvotok kako bi izbacile šećer. Tijekom filtriranja, bubrezi ne apsorbiraju tekućinu, nego je umjesto toga izlučuju putem urina. S obzirom na to da tekućina tako odlazi iz organizma - što više mokrite, to ćete biti žedniji.

Kod djece s dijabetesom tipa 1 može se pojaviti enureza (nevoljno mokrenje) u obliku mokrenja u krevet, a u teškim slučajevima, kao što slučaj s dijabetičkom ketoacidozom, osobe s dijabetesom tipa 1 mogu ozbiljno dehidrirati.

Pojačana žeđ (polidipsija)

Kada su razine šećera u krvi visoke, tijelo to kompenzira pokušavajući se riješiti viška šećera putem urina. Gubitak vode i elektrolita povećava osjećaj neutažive žeđi i dovodi do povećanog unosa tekućine.

Pojačana glad 

Pretjerana ili ekstremna glad uzrokovana je nesposobnošću tijela da koristi šećer kao gorivo. 

Kod zdravih osoba, inzulin gura šećer iz krvi u stanice kako bi ga one mogle koristiti kao gorivo ili energiju. Kada je šećer u krvi povišen, glukoza ostaje u krvi umjesto da se koristi za energiju. To može rezultirati osjećajem gladi.

Umor

Povišeni šećer u krvi također vas može učiniti vrlo umornima. To je zato što se hrana koju jedete ne koristi kao gorivo, a što može biti rezultat nedostatka inzulina, inzulinske rezistencije ili kombinacije jednog i drugog. Umor može biti simptom i kod dijabetesa tipa 1 i tipa 2.

Nagli gubitak kilograma

Neobjašnjiv i obično nagao gubitak tjelesne težine čest je simptom dijabetesa tipa 1, osobito kod djece. Ako primijetite da vaše dijete mokri u krevet, pije i jede više te gubi na težini, ova skupina simptoma vrlo je česta u tipu 1 dijabetes.

Također, gubitak težine može biti i simptom dijabetesa tipa 2 ako je bolest dulje vrijeme neotkrivena. 

Zamagljen vid

Dijabetička retinopatija je komplikacija šećerne bolesti koja zahvaća stražnji dio oka – mrežnicu (retinu). 

Dijabetes je bolest koja oštećuje male krvne žile pa je mrežnica, kao tkivo s posebno malim krvnim žilicama, a vrlo važnom funkcijom, posebno pogođena. Iz oštećenih krvnih žila dolazi do istjecanja tekućine koja posljedično narušava vidnu oštrinu, a takva "maglica" može doći i proći.

Dijabetička retinopatija može se pojaviti mnogo prije nego što se utvrdi dijagnoza dijabetesa.

Trnci

Kada povišeni šećer u krvi utječe na živce u šakama i stopalima, može dovesti do periferne neuropatije. Otprilike polovica ljudi s dijabetesom ima neuropatiju, a ona je češća kod onih koji od šećerne bolesti pate dugi niz godina.

Manje česti simptomi

Postoje i drugi, manje uobičajeni simptomi. Neće se javiti kod svih, međutim, mogu signalizirati bolest: 

• Suha usta (znak dehidracije koji može biti posljedica pojačanog mokrenja)

• Razdražljivost

• Suha koža koja svrbi

• Mrlje na koži

• Rane i posjekotine koje sporo zacjeljuju

• Česte infekcije, kao što su gljivične infekcije ili infekcije u usnoj šupljini 

• Crna akantoza (lat. Acanthosis nigricans), odnosno tamne, "baršunaste" mrlje na koži pazuha, preponama, pregibima na vratu i preko zglobova prstiju na rukama i nogama 

• Erektilna disfunkcija (nakon godina povišenog šećera)

Komplikacije nedijagnosticirane šećerne bolesti

Kod osoba koje boluju od dijabetesa, njihovo tijelo ne metabolizira šećer na ispravan način što dovodi do povećanja koncentracije šećera u krvi.

Povišeni šećer u krvi također može uzrokovati akutna stanja, kao što je dijabetička ketoacidoza (češća kod osoba s dijabetesom tipa 1) ili hiperosmolarno hiperglikemijsko stanje (češće u osoba s dijabetesom tipa 2). Oba stanja su hitna stanja i zahtijevaju hospitalizaciju.

Kada su šećeri u krvi povišeni dulje vrijeme bez liječenja, doći će do dugotrajnih komplikacija. Višak šećera negativno utječe na male i velike krvne žile u tijelu (oštećuje ih), što može uzrokovati probleme u raznim organima. 

Neke od komplikacija uključuju:

• Retinopatija

• Nefropatija (dijabetička bolest bubrega)

• Neuropatija

• Hiperlipidemija (visoke razine masnih čestica u krvi)

• Hipertenzija

• Metabolički sindrom

• Bolesti srca

• Parodontna bolest

• Bolest perifernih krvnih žila

Razna stanja stanja često idu ruku pod ruku ili doprinose jedno drugome. No, uz pravovremeno otkrivanje, moguće ih je liječiti i smanjiti rizik od navedenih komplikacija koje mogu znatno smanjiti kvalitetu života. 

Kako se dijagnosticira dijabetes?

Nažalost, ne postoje rutinski testovi za probir na šećernu bolest tip 1 čak ni visokorizičnih osoba, no osobe koje imaju povećani rizik od razvoja dijabetesa tip 2 treble bi se barem jednom u tri godine podvrgnuti probiru na šećernu bolest. 

Faktori rizika za razvoj dijabetesa tip 2 su:

• Više od 45 godina starosti

• Predijabetes

• Prekomjerna tjelesna masa ili pretilost

• Sjedilački način života

• Hipertenzija

• Poremećaj metabolizma masti (poput povišenog kolesterola)

• Bolesti srca i krvnih žila

• Pozitivna obiteljska anamneza na šećernu bolest

• Gestacijski dijabetes 

• Sindrom policističnih jajnika

Nekoliko je pretraga za dijagnosticiranje i praćenje tijeka šećerne bolesti, a osnovna je utvrđivanje razine glukoze u krvi natašte. Dodatno se može utvrditi razina inzulina u krvi, iako snižena vrijednost inzulina ne mora nužno biti vidljiva u ranim fazama bolesti.

OGTT (oralni glukoza tolerans test) je test oralne podnošljivosti glukoze i služi za otkrivanje poremećaja u metabolizmu glukoze.

Za praćenje tijeka šećerne bolesti i uspješnosti liječenja radi se određivanje hemoglobina A1c (HbA1c), dok se za kontrolu gestacijskog dijabetesa te kao pokazatelj rizika kardiovaskularnih bolesti u dijabetičara preporučuje određivanje mikroalbuminurije (prisutnosti malih količina albumina u urinu).

Liječenje dijabetesa

Liječenje dijabetesa ovisi o tipu dijabetesa, dobi u trenutku postavljanja dijagnoze, težini hiperglikemije i komorbiditetima.

Dijabetes tip 2 se liječi primarno intervencijama u životni stil, što uključuje primarno prilagodbu načina prehrane i tjelovježbu te gubitak suvišnih kilograma. Umjereno smanjenje težine (oko 10% izvorne tjelesne težine) može pomoći u regulaciji šećera u krvi. Na sličan se način pristupa i liječenju gestacijskog dijabetesa (koji obično nestaje nakon rođenja djeteta), iako se u oba slučaja, po potrebi, može uključiti i terapija lijekovima. 

S druge strane, nedostatak inzulina kod dijabetesa tip 1 zahtijeva nadomještanje inzulina u obliku infuzije ili injekcije više puta dnevno kako bi se šećer u krvi zadržao unutar normalnog raspona i spriječile ozbiljne komplikacije.